Ono što veže pojmove iz naslova jest štednja energije. Ljudski mozak evoluirao je na način da optimalno troši energiju kojom raspolaže. Kako bi to učinio, morao je „naučiti“ srezati potrošnju u trenucima kada to neće utjecati na preživljavanje. Kako je vrijeme odmicalo i kako se čovjek sve više udaljavao od divljine i potencijalno opasnih situacija, tako je mozak polako shvaćao da mu se sviđa stanje odmora. Bez stresa, bez panike, bez strahova…i javila se štednja.

Dosada

Dosada se ponajviše javlja kod onih koji su uvijek željni novog iskustva. Oni su kronično gladni novih stimulacija i dosadom smatraju svako stanju u kojemu njihov mozak ne radi u „turbo“ načinu rada. Za razliku od njih, dosada često pogađa i suprotnu populaciju. Ljude koji svijet smatraju zastrašujućim mjestom, pa od njega bježe na način da ostaju u sigurnosti svojega doma. Njima je dosada svakodnevica jer im njihov stil života ne donosi uzbuđenja i to ih čini nesretnima.

Osim što vodi ka nezadovoljstvu, dosada uništava zdravlje pa tako istraživanja ukazuju na povezanost dosade s pušenjem cigareta, alkoholizmom, zlouporabom droge, prejedanjem pa čak i kraćim životnim vijekom.

No,suprotno tome, dosada je u podlozi znatiželje. Ona nas tjera da prekidamo rutinu i tragamo za novim idejama i iskustvima pa makar i po cijenu zdravlja. Ljudi kojima je dosadno pokazuju veću kreativnost jer njihov mozak traga za uzbuđenjem, a ako ga ne nalazi izvana preko osjetila, pokušava ga pronaći iznutra, što vodi do razvoja mašte. Da nema dosade, ljudski rod ne bi se razvijao brzinom kojom se razvija. I dalje bismo slijedili postupke svojih predaka, i dalje bismo živjeli bez potrebe za preispitivanjem svijeta uključujući naše emocije, ali i znanstvene teorije.

Ako prigrlimo dosadu na način da uzmemo pauzu od posla, obaveza i tehnologije, svojemu mozgu pružamo odmor i mogućnost za maštanje. Ako se prepustimo dosadi, ona nam može pomoći da budemo kreativniji, da pronađemo nove hobije, da „živimo u trenutku“, da lakše zaspimo i kvalitetnije spavamo.

Lijenost

Lijenost nas tjera na to da nalazimo brže, jeftinije i lakše načine za postizanje cilja. Lijenost je ono što nas je dovelo do toga da na dlanu imamo sve svijetu poznate informacije. Što god rekli, ove dvije rečenice uvijek će biti dovoljne za obranu i najviših razina lijenosti. Junački je postići cilj, a postići ga uz minimum ulaganja…to je ostvarenje snova, i zasluga lijenosti. Postizanje cilja na način koji troši više energije za razliku od prije navedenog načina, kontraproduktivan je, nezdrav, nekreativan i ne čini nas zadovoljnima.

Prokrastinacija

Prokrastinacija označava ponašanje koje se odlikuje odlaganjem zadataka za neko kasnije vrijeme. U jednu ruku možemo je smatrati nadogradnjom lijenosti jer joj je tendencija uložiti što manje energije. U drugu ruku, razlikuje se prema obrascu potrošnje energije. Kod lijenosti obrazac je takav da dosljedno trošimo minimum energije u vrijeme dok ulažemo trud da obavimo zadatak, a kod prokrastinacije takav da ne trošimo energiju uopće, sve do posljednjeg trenutka kada uložimo maksimum energije da stignemo zadatak obaviti na vrijeme.

Sukladno rečenom, prokrastinacija nam daje vremena da fokus preusmjerimo na druge zadatke koje smatramo važnijima ili nas više usrećuju sve do onog trena kad nam se naplati brzim energetskim pražnjenjem.  Takav oblik prokrastinacije tijekom koje obavljamo druge zadatke zove se strukturirana prokrastinacija ili pak produktivna prokrastinacija, a karakterizira je obavljanje svih mogućih poslova osim onoga koji ne volimo raditi (jeste li na ovaj članak naišli izbjegavajući neku neželjenu obvezu?).

Očito je da prokrastiniranjem riskiramo da zadatak ne obavimo na vrijeme, ali ono što dobivamo nemjerljivo je značajnije. Prije svega, dobivamo priliku da se bavimo zadacima koje više volimo, da uživamo u trenucima bez stresa, da promislimo o zadatku prije nego ga započnemo rješavati.

Dopustite si da Vam dosada, lijenost i prokrastinacija budu povremeni životni pratioci te ih okrenite u svoju korist.

Objava Dosada, lijenost i prokrastinacija pojavila se prvi puta na Psidra - Privatna Psihološka Praksa.

Stanje u kojem se tada nalazimo zove se sigurna zona (eng. comfort zone) i naše tijelo i um uvijek teže takvome stanju jer u njemu imamo potpunu kontrolu nad događajima.

U našoj sigurnoj zoni smješteni su svi naši odnosi s bliskim osobama, sva naša ponašanja koja su rutinska i dovoljno dobro naučena da bi nam bila poznata i bliska. Nasuprot tome, izvan sigurne zone nalaze se osobe, stvari, pojave, ponašanja i sve ono što nam nije dovoljno poznato i blisko. Sve ono što je rizično i teško za kontroliranje.

Sigurna zona ima za nas evolucijsko značenje

U doba kada su se ljudi držali u manjim grupama i kretali manjim prostorima, zbilja je poznato uvijek bilo i bolje. Rizično je bilo prilaziti nepoznatim životinjama (možda su agresivne), jesti nepoznate biljke (možda su otrovne) i družiti se s nepoznatim ljudima (možda su neprijateljski nastrojeni).

Izbjegavanje novoga i drukčijega bio je recept za preživljavanje. Na taj se način razvio strah od nepoznatoga – strah od napuštanja naše sigurne zone.

Pa zašto bismo onda uopće htjeli napustiti svoju sigurnu zonu?

Odgovor leži u promjeni uvjeta u kojima danas živimo.
Danas nam iz nepoznatog ne prijeti jednaka opasnost kao nekada. Ostanak u roditeljskom domu, u mjestu gdje smo se rodili, zadržavanje na poslu koji je rutinski, hranjenje istim namirnicama i izbjegavanje nepoznatih ljudi jednostavno više nije način života.
Štoviše, današnja okolina od nas traži upravo suprotno. Današnja okolina nas potiče na to da napustimo svoju sigurnu zonu i potražimo bolje od onoga što trenutačno imamo. Pogledajmo nekoliko primjera izlaska iz sigurne zone.

• Prvi primjer: žena koju muž zlostavlja odlazi od muža
• Drugi primjer: radnik daje otkaz u državnoj firmi i otvara vlastiti obrt
• Treći primjer: djevojka napušta svoj dom i odlazi na fakultet u drugi grad

Čini li vam se da su navedeni primjeri zdravorazumski?

Naravno da jesu.

Možda će se osobe iz njih naći u novoj i nepoznatoj situaciji u kojoj nemaju kontrolu na koju su navikli, ali u toj situaciji imaju veće mogućnosti razviti svoje potencijale i postići svoje životne ciljeve.

S vremenom će im i te nove situacije postati poznate i razvit će kontrolu nad njima pa će se njihova sigurna zona proširiti. Svaki izlazak iz sigurne zone donosi nam iskorak u zonu učenja u kojoj širimo svoje znanje i razvijamo svoju kreativnost.

Problemi s izlaskom iz sigurne zone mogu se pojaviti jedino u slučaju da sigurnu zonu napustimo drastičnim iskorakom pri čemu bismo se mogli naći u okolini na koju uopće nismo spremni i u kojoj se jednostavno ne možemo snaći. No, i u tom slučaju, uvijek se možemo vratiti natrag u svoju sigurnu zonu.

Na vama je samo da odlučite želite li širiti svoju sigurnu zonu, slijediti svoje snove, širiti svoje vidike i tako ulagati u svoju budućnost, ili ćete dopustiti vlastitom (neopravdanom) strahu da vas drži u sigurnoj zoni s ograničenim mogućnostima.

Objava Što je to sigurna zona i kako izaći iz nje? pojavila se prvi puta na Psidra - Privatna Psihološka Praksa.

Informacija koju neuroni primaju i šalju zove se impuls i prenosi se kroz pukotinu koja odvaja akson jedne stanice i dendrite druge stanice. Pukotina se zove sinapsa i svaka ih stanica ima i do nekoliko tisuća te se njima vezuje za druge stanice. Na taj način neuroni izgrađuju mrežu informacijskih putova u našem živčanom sustavu i njegovom samom centru – mozgu.

Ono što je zanimljivo jest da neuroni mogu ne samo graditi veze s drugim neuronima, već mogu i regulirati snagu svoje povezanosti. Što je sinapsa između dva neurona aktivnija, to je veza među njima čvršća i informacije među njima brže se izmjenjuju.

Zbog tog svojstva u našem se mozgu javljaju asocijacije na kojima se bazira jednostavno učenje. Primjerice, pomislite na riječ „crno“.  Je li vam se u mislima pojavila riječ „bijelo“? Vrlo vjerojatno jest. S obzirom na to da se ove dvije riječi vrlo često pojavljuju zajedno i predstavljaju čest primjer suprotnosti, veza među tim pojmovima vrlo je čvrsta i asocijacija se javlja brzo. Pomislite sad na riječ „zeleno“. U ovom slučaju vrlo je velika vjerojatnost da osoba pored vas nije pomislila na istu riječ kao i vi jer riječ zeleno ne veže uza se nijedan pojam toliko čvrsto da bi se on univerzalno pojavljivao i da bi njegovo aktiviranje bilo brzo kao u prošlom slučaju.

I kakve to veze ima sa Facebookom i ostalim društvenim mrežama?

Zapravo ima i vrlo je jednostavno. Od oko 6 milijardi neurona u mozgu (približan broj populacije Zemlje), neuroni stvaraju maksimalno  nekoliko tisuća veza s drugim neuronima, pri čemu se vode sličnim principom kao i mi – sličnošću. Naime, što je neki neuron sličniji drugome, to se njihov sadržaj češće pojavljuje zajedno, pa su im i veze snažnije.

Suprotno tome, što su različitiji, to su njihove veze slabije ili ih uopće nema. Sliči li vam to na vaše Facebook kontakte? Dijelite li najviše informacija s onima koji su najsličniji vama? Vašoj dobi? Vašem jeziku? Vašoj kulturi? Vašem mjestu stanovanja? Možda da, možda ne, ali u globalu, odgovor je svakako potvrdan.

Broj takvih kontakata nije velik, ali to su kontakti koji predstavljaju najuži krug vaših najbliskijih prijatelja pod čijim ste konstantnim utjecajem. Za razliku od njih, imate i velik broj drugih kontakata s kojima niste toliko povezani, ali svejedno podijelite s njima poneku informaciju. Oni vam uglavnom nisu toliko slični, niti utječu na vas u mjeri u kolikoj i prije navedeni kontakti, ali svejedno njegujete vezu s njima.

Zašto je tome tako?

Kod neurona se tu radi o jednostavnoj back-up opciji, odnosno „planu b“. Ako se odluče mijenjati, imaju određene veze koje bi mogli pojačati. Takvom opcijom mozak dobiva na svojoj prilagodljivosti jer u slučaju umiranja određene stanice postoje druge stanice sa sličnim vezama koje mogu „upasti“ kao zamjena kad zatreba.

Što više „koristimo mozak“, to je broj slabijih veza veći, pa je naš mozak prilagođeniji. Što ga pak manje koristimo, to je broj takvih veza manji, pa brzina procesiranja informacija opada, a time i mogućnost mozga da se prilagodi u slučaju ozljede. Slično tome, kada bismo se oslonili na mali broj prijatelja i prepustili se životu u uskoj zajednici koja je zatvorena prema ostalima, riskirali bismo život bez društva ukoliko bi nas jednoga dana zajednica odbacila. A čovjek kao društveno biće nešto takvo ne želi si dopustiti…makar ne na nesvjesnoj razini.

Objava Neuroni kao prijatelji na Facebooku pojavila se prvi puta na Psidra - Privatna Psihološka Praksa.

“We don’t see things as they are; we see things as we are.”

…ili, u slobodnom prijevodu – mi ne vidimo stvari onakve kakve one jesu nego ih vidimo onakvima kakvi smo mi.

Što bi to značilo?

Svi smo mi često na „automatskom pilotu” i stvari uzimamo zdravo za gotovo, kao neku apsolutnu i nepromjenjivu istinu. No, istina je često nešto drugačija.
Naša percepcija onoga što se dešava u našem životu, zapravo je naša kreacija. To nije stvarnost onakva kakva ona je, nego je to naša realnost. Da li je ona točna? Vjerojatno nije. Kako to?

Naše sadašnje doživljavanje obojano je prošlim iskustvima. Zato, što god mislimo da vidimo, zapravo je filtrirano kroz staklo obojano našom prošlosti.

To često uzrokuje strahove, žaljenja, bijes, prosuđivanje i ostale negativne emocije koje često zapravo nisu stvarne.

Možete promijeniti način na koji gledate svijet tako da učinite jedan mali korak u svom razmišljanju, odnosno tako da prakticirate – bivajući način svjesnosti.

Jednostavno, budite svjesni svojih misli – kao promatrači.

Kako razvijate bivajući način svjesnosti, tako ćete sve više biti prisutni u svakom trenutku.

Tako ćete vidjeti svijet kroz SADA, umjesto kroz JUČER.

Počet ćete doživljavati svijet kakav on zaista jest i dopustiti sebi da doživite više radosti, mira i ljubavi u svome danu.

Objava Automatski pilot pojavila se prvi puta na Psidra - Privatna Psihološka Praksa.

Ponekad razmišljamo o svojem dosadašnjem životu i propituje

mo vlastita postignuća.

Što bismo htjeli da drugi saznaju o nama…

Što bismo voljeli da misle o nama…

Kakve smo im osjećaje prenijeli i kakve mudrosti «usadili»…

Kakvu bismo im priču mogli ispričati o svome životu…

Po čemu bismo htjeli da nas pamte, a što bismo ipak htjeli zadržati za sebe…

Možda je došlo vrijeme da bacite pogled unazad i učinite rekapitulaciju svog života.

Ako zamislite malog vanzemaljca koji vas prvi put vidi i ima priliku premotati vaš život do sada, od rođenja pa do danas, sve vaše postupke, ponašanja, osjećanja…

Zamislimo da se naseli u vaš mozak i odgleda cijeli – veoma ubrzani film vašeg života…..

Dopustimo mu da prelista sve vaše fotografije, prekopa sve vaše ormare, tajnovite ladice, zabačene kutije, napuštene snove…

O čemu ste razmišljali kad ste bili mali…

Čega ste se bojali…

Čemu ste se veselili…

S kime ste se družili….

Što je najgore ili najbolje iskustvo koje ste proživjeli…

Koja su vaša najranija sjećanja iz djetinjstva…

Koji su to dragi ljudi kojih se rado sjećate, a kojih se baš i ne volite sjećati…

Zagrebite duboko….

Pronađite smisao….

Zamislite se u ulozi tog vanzemaljca…

Postanite pripovjedač vlastita života….

Objava Knjiga života pojavila se prvi puta na Psidra - Privatna Psihološka Praksa.

Da li je ono što ja vidim svojim očima, isto ono što vi vidite svojim očima u nekom određenom vremenskom i prostornom odsječku?

Je li moguće pogledati kako to netko drugi vidi?

Trebam li to uzeti u obzir? Možemo li to?

Kako ja vidim vas, a kako vi mene ili kako ja vidim vas da vi vidite mene? Kako svijet izgleda iz vaše perspektive i što iz toga možemo naučiti?

Puno pitanja.

Kada nam drugi nešto poručuju, govore ili podučavaju, što od svega toga dopire do nas?

Svatko od nas na svoj način doživljava svijet i to je uvijek rezultat vlastitih iskustava, naslijeđenih mogućnosti, okolinskih činioca, trenutačnog raspoloženja i tko zna čega još.

U toj šumi informacija i različitih interpretacija naizgled iste pojavnosti, mi, mali ljudi moramo se snalaziti, učiti i komunicirati.

Eto jedne zgodne sličice koja duhovito pokazuje kako svatko svojim očima promatra svijet.

Drugim riječima, može se reći da smo svi dijelovi jedne veće cjeline u kojoj učimo jedni od drugih, utječemo jedni na druge, stalno gradeći i ponovno reinterpretirajući naše svjetove koje zajedno gradimo u funkciji sporazumijevanja, međusobnog razumijevanja i kvalitetnijeg življenja.

Objava Moja (tvoja) perspektiva pojavila se prvi puta na Psidra - Privatna Psihološka Praksa.

“The world needs all kinds of minds.”

(“Svijetu su potrebni umovi svih mogućih vrsta.”)

Za one koje zanima priloženi video isječak, moguće je na originalnoj lokaciji, pogledati video sa prijevodom na hrvatski jezik, a dodan je i transkript govora.

Objava Različiti umovi pojavila se prvi puta na Psidra - Privatna Psihološka Praksa.

Objava Mentalna mapa pojavila se prvi puta na Psidra - Privatna Psihološka Praksa.

Svrha interneta jest širenje informacija. Može se reći da je to bazen prepun informacija koje samo čekaju da ih pročitate. Nekoliko slova i jedan klik i informacije su vam servirane prije nego što trepnete. U takvim uvjetima vrlo je lako osjetiti se sveznajućim i izgubiti dodir s realnošću.

Možemo se pitati: Čini li nas pretraživanje interneta pametnijima?

Učimo li informacije koje smo pronašli googlanjem i ostaju li nam u pamćenju ili ih gubimo čim napustimo internet?

Ovim pitanjem pozabavilo se nekoliko istraživanja i njihov zaključak je:

Googlanje nam daje osjećaj da znamo puno više nego što zapravo znamo.

U jednom takvom istraživanju ispitanici su podijeljeni u dvije grupe. Jedna je grupa trebala uz pomoć internetskog pretraživanja odgovoriti na jednostavna pitanja poput „zašto postoje prijestupne godine?“, dok se druga grupa nije smjela koristiti internetom, već do odgovora na ista pitanja dolaziti literaturom, razgovorom i ostalim klasičnim metodama saznavanja informacija. Nakon toga od obje se grupe tražilo da procijene koliko dobro mogu odgovoriti na drugi set jednostavnih pitanja nepovezanih s prvim setom.

Rezultati su pokazali da je grupa koja se služila internetskim pretraživanjem procijenila svoje znanje višim od grupe koja se služila klasičnim metodama dolaženja do informacija.

Prethodno opisano istraživanje, međutim, nije odgovorilo na pitanje je li se procjena znanja kod ispitanika promijenila tijekom istraživanja i jesu li se grupe u startu razlikovale po vlastitoj procjeni. Sukladno tome, uslijedilo je istraživanje iste metodologije uz dodatak  procjene vlastitog znanja prije samog istraživanja. Rezultati nisu pokazali razliku između grupa u procjeni vlastitog znanja, ali prije drugog seta pitanja opet se pojavila razlika.

Grupa koja se koristila internetskim pretraživanjem očigledno podiže procjenu svojega znanja nakon prvog seta pitanja.

Zatim je još jednom provedeno slično istraživanje kako bi se utvrdilo dolazi li do tog efekta zato što ispitanici aktivno sudjeluju u pretraživanju interneta ili samo zato što im internet pruža točan odgovor. Jednoj je grupi rečeno na koju internet adresu moraju otići pronaći odgovor, a drugoj je ta ista adresa već bila otvorena.

Grupa koja je trebala ukucati adresu internetske stranice procijenila je svoje znanje višim od grupe kojoj je ista stranica bila otvorena.

Dakle, ispitanici koji aktivno sudjeluju u pretraživanju interneta precjenjuju svoje znanje za razliku od ostalih ispitanika. Izgleda da se korištenjem internetskog pretraživanja smanjuje granica između vlastitog znanja i znanja pohranjenog na internetu. Za vlastito znanje gubimo informaciju o izvoru.

Činjenica da se do znanja pohranjenog na internetu dolazi jednim klikom, bez truda, dodatno pomaže tome da granica između našeg i internetskog znanja nestaje i da se osjećamo kao sveznalice.

Objava Tko Googla Taj Ne Zna pojavila se prvi puta na Psidra - Privatna Psihološka Praksa.