Njezina brzina pomaže nam da reagiramo brže, efikasnije, točnije, spremnije itd. No, što je s onima kod kojih postoji određena prepreka koja tu brzinu smanjuje? Kako se te osobe nose sa zahtjevima okoline i na koji ih način ljudi stigmatiziraju? Iako formalno ne spada u nikakve poremećaje ili poteškoće, spora senzorna obrada često frustrira djecu, roditelje i učitelje. Ne radi se o poteškoći u učenju, ali najčešće se ukazuje tijekom obrazovanja kada sustav traži da reagirate na okolinske zahtjeve poput školskih zadataka ili domaćih zadaća. Tako primjerice nerijetko sve započinje kada se roditelji potuže da im inače dosta bistro dijete domaću zadaću rješava satima ili se pak učitelji žale da učenik ne stiže pratiti gradivo na satu. Daljnjom obradom uglavnom se dolazi do zaključka da se kod djeteta radi o sporoj senzornoj obradi. Ono što je važno napomenuti jest to da se ovaj problem nerijetko javlja kod darovite djece.

Darovita djeca koja se susreću s ovim problemom, a koja nisu procijenjena takvima, ili su pak krivo procijenjena vrlo često postanu obeshrabrena, blago depresivna, a u nešto crnijim scenarijima i odustaju od daljnjeg školovanja. Suprotno tome, ako im se tijekom obrazovanja pruži podrška, pokaže razumijevanje i pristupi individualno, vrlo često zasjaju u punom sjaju.

Neki primjeri znakovitog ponašanja djece spore senzorne obrade

• Dječaku je majka rekla da se odjene jer mora poći u školu za 10 minuta, no kad je došla provjeriti je li spreman uvidjela je da se nije niti počeo odijevati
• Obitelj spremna za jednodnevni izlet u autu čeka djevojčicu da pronađe svoju omiljenu knjigu kako bi je ponijela sa sobom
• Dječak piše zadaću cijelu večer, a radi se o samo nekoliko matematičkih zadataka
• Dječak nije stigao zapisati što je učiteljica rekla da ima za zadaću te je izostavio važne informacije

Prethodni primjeri opisuju samo neka od ponašanja djece sa sporom senzornom obradom koja vodi ka problemima u školi, ali jednako tako i u kući. Važno je otkriti uzrok takvih ponašanja jer takvo ponašanje neka djeca znaju namjerno pokazivati i u tom se slučaju ne radi o navedenom problemu. No ako takvo ponašanje nije namjerno, gotovo je sigurno da se radi o sporoj senzornoj obradi povezanoj s fizičkom ozljedom ili bolešću (snižen rad štitne žlijezde, epilepsija, trauma glave), fizičkim problemima (manjak adekvatnog sna, reakcija na lijekove) ili psihičkim problemima (ADHD, deficit u kognitivnom funkcioniranju ili poteškoće u učenju, emocionalni faktori).

Ono što je takvom djetetu potrebno jest opsežna medicinska i psihološka procjena kako bi se otkrio uzrok problema, a tada uz pomoć stručnjaka i uz suradnju djeteta, roditelja i učitelja, napraviti plan intervencija kojemu je cilj reduciranje uloge brzine senzorne obrade na školsku uspješnost djeteta. Pri tome sam plan intervencija uglavnom ide u tri smjera: intervencije usmjerene na dijete, školske intervencije i kućne intervencije.

Također, potrebno je razumijevanje problema i njegova uzroka i pomoć od strane roditelja i učitelja kako taj problem ne bi utjecao na njihovu darovitost i uspješnost te kako im se samopoštovanje ne bi urušilo.

Uloga roditelja neizrecivo je važna i njihova reakcija u trenutku kada prepoznaju prethodno navedena ponašanja od ključne je važnosti za daljnji razvoj djeteta.

Na roditeljima je ne samo da dogovore procjenu sa stručnjacima i sudjeluju u planu intervencija, već i da educiraju bližu okolinu djeteta o tome što je spora senzorna obrada i da djetetu daju bezuvjetnu podršku i ohrabrenje tijekom edukacije kako bi se razvio do svojih potencijala koji u velikom broju slučajeva kod spore senzorne obrade prelazi granice darovitosti.

Pogledajte više o teškoćama učenja

Objava Spora senzorna obrada pojavila se prvi puta na Psidra - Privatna Psihološka Praksa.

Planom intervencija želimo postići to da smanjimo značaj uloge brzine senzorne obrade na školsku uspješnost učenika. S obzirom na to gdje se izvode, intervencije dijelimo na školske, kućne i one usmjerene na dijete. Pa krenimo redom objašnjavati sve tri vrste intervencija.

Školske intervencije

Ono što se od učitelja i škole očekuje najviše se odnosi na prethodno spomenuto smanjenje utjecaja brzine senzorne obrade na školski uspjeh.

Za početak, potrebno je kod učitelja osvijestiti da dijete ima problem i koliki je njegov utjecaj na uspjeh inače bistrog učenika.

Individualizacija upute idealno je rješenje iako je u praksi često neizvedivo. Ovo je osobito važno kod darovite djece kako im se time ne bi umanjivale njihove obrazovne mogućnosti.

Učitelj i školska stručna služba moraju na temelju preporuke liječnika i psihologa, a uz pomoć i podršku roditelja, osmisliti plan intervencija koji će biti primjeren određenom učeniku. Pokušati vidjeti je li problem u anksioznosti djeteta, shvaća li i prihvaća dijete uputu za rad, je li dekoncentrirano ili nešto drugo.

Kod djece kod koje je u podlozi spore senzorne obrade emocionalni faktor važna je uloga ohrabrenja i podrške za vrijeme učenja, ali i ispitivanja znanja.

Kada je u podlozi problem kognitivnog funkcioniranja – preporučljivo je razbiti zadatak na više podzadataka ili pak napraviti grafički prikaz koji će mu pomoći u organizaciji rada.

Za probleme s pažnjom bilo bi dobro ukloniti distraktore iz okoline, a kada dijete „odluta mislima“ upozoriti ga na to što čini jer često toga djeca uopće nisu svjesna. Općenito je poželjno ponoviti upute nekoliko puta, poticati postavljanje pitanja kako bi se djecu održalo aktivnom, podsjećati na dugoročne zadatke, a po potrebi čak i zadavati upute pisanim putem.

Kućne intervencije

Sve prethodne intervencije neće biti dovoljne ako se u priču ne uključe i roditelji i kućno okruženje. Problem spore senzorne obrade često se zna preko domaće zadaće pretakati na obiteljsku okolinu i izazivati probleme. Roditelji se trebaju znati postaviti i zauzeti ulogu koja će iz njihova djeteta izvući maksimum.

U suradnji s učiteljima i stručnjacima trebali bi dogovoriti koliko će vremena dijete posvećivati pisanju domaće zadaće jer će to olakšati planiranje rada djeteta i na taj mu način biti smjernica da zadaću napiše što efikasnije.

Također, važno je dogovoriti koji će postupak roditelji slijediti ako prođe određeno vrijeme i na koji će način reagirati kada prođe sve vrijeme za pisanje domaće zadaće. Roditelji se moraju suzdržati od personalizacije, kažnjavanja i emocionalnog reagiranja te shvatiti da se ne radi o namjernom ponašanju djeteta već o problemu s kojime niti samo dijete nije zadovoljno.

Intervencije usmjerene na dijete

Važno je objasniti djetetu da se ne radi o manjku inteligencije ili nesposobnosti te mu objasniti principe brzine senzorne obrade. Treba mu ukazati na to da svi ljudi imaju svoje prednosti i nedostatke i da nije lošije od drugih zbog svog problema. Kod manje, a posebice muške djece, pomaže usporedba s tenkom – nisu posebno brzi, ali su moćni. Od pomoći djeci može biti i korištenje alarma ili štoperice koji bi im mogli pomoći pri raspoređivanju vremena potrebnog za određeni zadatak.

Kada se ne prepozna problem djeteta i njegove potrebe s obzirom na uzrok spore brzine senzorne obrade, inače dobri učenici mogu se obeshrabriti i demoralizirati. No, ako se potrudimo razumjeti ih i pomognemo im smanjiti utjecaj spore brzine senzorne obrade na školski uspjeh, dajemo im mogućnost da zasjaju u punom sjaju. Uloga roditelja je velika. Na njima je da dogovore procjenu i educiraju ljude u okolini o problemima s kojima se njihovo dijete nosi te istovremeno djetetu pruže bezuvjetnu podršku i ohrabrenje.

Objava Kako se nositi sa sporom senzornom obradom? pojavila se prvi puta na Psidra - Privatna Psihološka Praksa.

U prvu ruku, mnogi pomisle da se radi o manjku inteligencije kod te djece, no radi se o problemu spore senzorne obrade. Djetetu je jednostavno potreban dulji vremenski interval da procesira podražaj iz okoline i odgovori na njega. Ako tome pridodamo probleme s održavanjem koncentracije i slabu sposobnost fokusiranja na zadatak, dobivamo prethodno navedenu sliku djeteta s ADHD-om.

Već smo spominjali da su prednji dijelovi mozga jako važni za procesuiranje informacija, socijalno prosuđivanje, planiranje aktivnosti, ali služe i kao “kočnica” neprimjerenim emocionalnim reakcijama. Isto je tako važno da ti dijelovi dobro surađuju međusobno i sa ostalim dijelovima mozga.

Kod djece sa nekim oblikom ADHD-a, mozak često pokazuje smanjenu aktivnost u područjima zaduženima za određene izvršne funkcije.

Prema donjoj slici, možemo promotriti neke izvršne funkcije i njihov utjecaj na sporo rješavanje zadataka viših kognitivnih zahtjeva.

• Aktivacija je naziv skupa izvršnih funkcija koja obuhvaća organiziranje, određivanje prioriteta i poticaj za djelovanjem. Djeca koja imaju problema s ovim izvršnim funkcijama često se već u startu susreću s manjkom vremena jer su loši u organiziranju materijala i vremena za rješavanje zadatka pa im treba više vremena za početak rada.

Objava ADHD i izvršne funkcije pojavila se prvi puta na Psidra - Privatna Psihološka Praksa.

Evo nekoliko malih savjetića za pripomoć, a za velike savjete, možda je ipak bolje da dođete u Psidru.

 Pokažite djetetu korake koji su uključeni u zadatke.

Neka djeca ne vole početi zadatke koji od njih zahtijevaju da razmišljaju kreativno.

U razredu to može dovesti do toga da ostanu sjediti gledajući drugu djecu kako rade.

Obično pomaže ako skupa sa njima odradite prvi korak ili prva dva koraka zadatka.

 Napišite listu stvari koje treba učiniti.

Neka onda sam učenik precrta svaki zadatak kada je dovršen.

Neka dijete pored svake zadaće zapiše olovkom kada će to raditi – npr. prije treninga u 17 i 30 i slično.

 Dobro je pokazati primjere dovršenih radova ako se može.

Neka ih ima na stolu da se po tome ravna.

 Zajedno utvrditi određeno vrijeme u danu za pisanje zadaće.

Ako vaše dijete zna da domaća zadaća počinje nakon sat vremena igre, ono će imati manjepotrebe za prigovaranjem kada raspored postaje navika.

 Koristite aktivnosti koje voli raditi kao nagradu za ono što ne voli napraviti.

Na primjer: ako završiš zadaću do 18 sati, moći ćeš igrati igrice na kompjuteru pola sata duže.

 Neka sav potreban materijal za učenje i pisanje zadaće bude na mjestu.

Vaše dijete treba biti u mogućnosti odmah započeti sa zadaćom bez da nešto mora tražiti.

 Treba poštivati dogovoreno vrijeme pisanja zadaća ili učenja.

Možda se ono neće samo dosjetiti ali kad ga podsjetite kao i na to da je samo odredilo upravo to vrijeme, vjerojatno će krenuti bez odupiranja.

 Koristite vizualne znakove.

Ostavite poruku na kuhinjskom stolu ili na frižideru da ga vidi kad dođe kući iz škole.

 Neka vaše dijete odabere kako želi da ga se podsjeti na zadaću.

Možete, na primjer, reći, “U redu, rekao si da ćeš početi pisati domaću zadaću u 17 sati, kako želiš da te se podsjeti? Možemo postaviti alarm ili ćeš jednostavno znati da treba početi kad završi tvoj omiljeni crtani u 16 i 50 sati? ”

 Nagradite svoje dijete za pravodobno započinjanje zadaće:

Na primjer, možete koristiti bodove: pet bodova za početak u točno vrijeme, tri boda za početak u roku od pet minuta. Poslije te bodove može zamijeniti za neke privilegije.

Objava Malo dobrih savjeta za učenje i pisanje domaće zadaće pojavila se prvi puta na Psidra - Privatna Psihološka Praksa.

Doodling  ili besciljno škrabanje dok radimo neki posao može biti zabavno, a još važnije, može održati naš fokus. U jednom pokusu na University of Plymouth, ljudi koji su činili upravo to i slušali snimku dugu pola sata sa imenima i mjestima, zapamtili su 30 posto više informacija od onih koji su održavali surovi fokus. Zašto je to tako?

Šaruckanje nas udaljava od sanjarenja. Mozak koji nije zainteresiran na trenutni zadatak, namjerno se stimulira da razmišlja o bilo čemu osim o tome što radi, što nam oduzima energiju. Iz razloga što besciljno škrabanje ne zahtjeva neki posebni kognitivni napor, čini to da se više zainteresiramo na zadatak koji radimo.

Utišajte tihu buku

Čuvajte se jedva primjetnih zvukova. U istraživanju na Cornell University, volonteri su se za vrijeme jednog predavanja koji je inače bilo objektivno zanimljivo,  osjećali pomalo dosadno, a nisu znali zašto. Razlog tome bila je televizija koja je ostala upaljena u drugoj prostoriji i jedva se čula, ali dovoljno da njihov podsvjesni um registrira te zvukove. Suptilne smetnje kradu nam pažnju uslijed koje postajemo manje zainteresirani i osjećamo posljedice dosade.

Učinite od svega igru

Nađite način da vaše aktivnosti koje morate obavljati, a nisu toliko zanimljive koliko bi trebale biti, pretvorite u igru ili natjecanje. Postoji mnogo aplikacija na smartphone-ovima koje nam omogućavaju da zarađujemo bodove nakon svake ispunjene aktivnosti, npr. svakoga dana možemo napraviti listu zadataka i nakon što obavimo svakoga od njih stavimo kvačicu pored njega.

Premjestite se na vaše „manje nesretno“ mjesto

Čak i nepotrebni poslovi pobjeđuju dosadu. Još jedno provedeno istraživanje pokazalo je da su se volonteri koji su 15 minuta obavljali bespotrebne poslove osjećali bolje nego oni koji su tih 15 minuta proveli čekajući. Slično tomu, puno smo sretniji ako recimo, idemo sami po našu prtljagu na kolodvoru umjesto da ju čekamo da nam ju netko donese ili ako se odlučimo ići osrednjom cestom kojom ćemo doći kasnije nego ako odemo glavnom autocestom na kojoj još postoji i gužva.

Sjetite se rješenja od 120 sekundi

Kada radimo nešto i osjetimo da gubimo fokus, uvijek možemo odmoriti naš um na dvije minute. Ovo nazivamo mentalnim pauzama i tipično ih radimo nakon 50 minuta zahtjevnog posla. Naš je mozak stvoren da reagira na promjenu, zato znanstvenici preporučuju da to iskoristimo u našu korist. Zato uzmite kratku mentalnu pauzu od 120 sekundi malo prije nego što počinjete osjećati dosadu.

Upravljajte vašim sanjarenjima o odmoru

Kada sanjarimo o odmoru koji nas očekuje ili općenito sanjarimo o nečemu što nas veseli i što želimo i sve to dok radimo neki zadatak, naš će zadatak postati dosadnim.

To se dešava zato što kada se zateknemo u našim veselim mislima i sjetimo se što smo radili kada su nam iste došle na um, povezujemo to na način da zadatak interpretiramo kao dosadnim, te on takvim i postane.

U onim trenutcima kada ništa ne radimo i odmaramo se, sanjarenje može biti posebno dobro. To će potaknuti našu kreativnost te takvo što ne bi trebali izbjegavati.

Objava Nekoliko savjeta kako se boriti protiv dosade pojavila se prvi puta na Psidra - Privatna Psihološka Praksa.

Zašto danas kad mogu sutra…, geslo je prokrastrinatora – terminatora pete dimenzije, odnosno vremena potrebnog da se nešto započne, završi ili napravi u roku.

Osobito se to ponašanje koristi u učenju, studiranju, polaganju ispita ali se svakako javlja i na poslu u raznim oblicima.

Zašto to radimo? Razloga ima više, od straha od neuspjeha, nedovoljne motivacije, perfekcionizma, niskog samopouzdanja, nesigurnosti, anksioznosti do odnosa prema autoritetu.

Nekoliko novih studija pokušava objasniti što se događa u mozgu kada ljudi prokrastiniraju.

Naime, često prokrastinatori pokušavaju izbjeći anksioznost ili brigu koju u njima pobuđuje teška zadaća i to na način da se bave aktivnostima usmjerenim na popravljanje raspoloženja, kao što je provjeravanje Facebook-a ili drijemanjem.

Ali ovaj oblik ponašanja, kojeg istraživači nazivaju “odgađanje s namjerom da se dobro osjećamo”, na kraju nas ostavi sa još gorim osjećajem, pogotovo kada dođe vrijeme suočavanja sa posljedicama. Pri tome se misli na propuštanja rokova za predaju našega rada, zadaće ili ispita, odnosno ulaganje brzopletog „last minute“ napora.

Drugim riječima, kratkotrajni pokušaji popravka raspoloženja sabotiraju naš trud.

Cilj je naučiti kako regulirati svoje emocije na produktivnije načine.

Novi pristup temelji se na nekoliko studija u posljednje dvije godine koje pokazuju da negativne emocije mogu zaustaviti svaki pokušaj samokontrole.

Na primjer, netko može odgađati čišćenje svoje sobe sve dok se u njoj ne nakupi toliko smeća, omota od slatkiša, fast- food vrećica, olovaka i drugih stvari da mu postane neugodno bilo koga pozvati u svoju sobu. Pri tome si može govoriti i tješiti sam sebe da će se kasnije osjećati spremnije da očisti sobu i tako pokušavati pobjeći od osjećaja i izbjeći nelagodu, podsjećajući se tako na anksioznost koju često osjeća kada pomisli da njegov rad neće biti dovoljno dobar ili da ga netko neće odobriti.

U podlozi takvog ponašanja su emocije, te znajući to, možemo reći sami sebi: «Dobro, osjećam nelagodu sada, ali osjećat ću još veću nelagodu ako odgodim svoj posao za kasnije».

Istraživači su osmislili knjižicu strategija koja pomaže prokrastinatorima da rad na svojoj volji okrenu u svoju korist. Dr. Pychyl savjetuje ljudima s ovim problemom da samo krenu sa svojim poslom, ali da u početku ne moraju očekivati puno od sebe što se tiče efikasnosti u radu. „Pravi popravak našega raspoloženja dolazi kada počnemo raditi ono što je važno za nas“.

On također savjetuje prokrastinatorima prakticiranje „putovanja kroz vrijeme” – projicirajući sebe u budućnosti zamislimo dobre osjećaje koje ćemo imati nakon završetka našega zadatka, ili one loše koje ćemo imati ako to ne učinimo. Ovaj pristup pomaže ljudima koji se često osjećaju vrlo loše u sadašnjosti, toliko da ne stignu razmišljati o budućnosti.

Oko 20% odraslih osoba tvrdi da su kronični prokrastinatori, temeljeno na istraživanju Joseph Ferrari-a, profesora psihologije na Sveučilištu DePaul, Chicago. Druge studije sugeriraju da stopa među studentima može biti i do 70%.
Ova loša navika predviđa manje plaće i veću vjerojatnost nezaposlenosti, prema nedavnom istraživanju na 22.053 ljudi.

Prokrastinacija također uzrokuje i neke dugoročne probleme. Studije su pokazale da su muškarci veći prokrastinatori nego žene i znanstvenici zaključuju da ovakve navike imaju veze s činjenicom da muškarci u prosjeku završe manje godina obrazovanja nego žene.

Većina prokrastinatora proklinju samog sebe dok odgađaju stvari i u sebi ponavljaju misli poput: „Zašto ne mogu raditi ono što bih trebao?“ ili „Trebao bih biti više odgovoran“. Negativni unutarnji monolozi izraz su sumnje u sebe i zabrinutost.

Jedna od strategija za poboljšanje naše volje je samo-opraštanje. Usmjerena je upravo na problem negativnih misli uslijed odgađanja obaveza. Studenti koji su si dozvolili da si oproste što su prokrastinirali na prvom ispitu semestra, prokrastinirali su manje na onom sljedećem.

Znači, čim kod sebe primijetite da ste počeli odgađati i odugovlačiti i da vam se mijenja raspoloženje, a glavom jure negativne misli, probajte negativne misli zamijeniti onim pozitivnijeg predznaka, malo putovati kroz vrijeme tako da zamislite onaj dobar osjećaj nakon obavljenog posla. Ako u tome baš uvijek i ne uspijete, možete sami sebi malo i oprostiti, a zatim hrabro nastaviti i nikako ne odustati.

Objava Prokrastinacija pojavila se prvi puta na Psidra - Privatna Psihološka Praksa.